Kod prepoznavanja gljiva možda i nisam najveći stručnjak, ali znam bar za tri (sunčanica, puhara i one iz roda vrganja) kako prepoznati i ne zamijeniti s nejestivima ili otrovnima. Pogotovo opasno kod sunčanica. Da krenem od njih, ako im se listići gore (oni koji sliče na pjege) mogu skidati, to je sunčanica, nikakva pupavka ili slično. A to da su meni najbolje pohane (brašno, iza toga jaje, kao pariška poha) je istina. Puhara je jestiva kad joj je unutrašnjost bijela, koliko god bila velika ili mala. Nije bijela, ne jedeš. Dobra u kombinaciji s drugim gljivama, ali uglavnom varijanta dinstana na luku i s dodatkom jaja (meni, Vrganjevke, česta zabluda da ako potamne to znači da su otrovne ili nejestive. Nije istina, jedino što znači jeste da su vrganjevke, ne vrganji. Radila sam ih na sve načine kao i vrganje, jedino ih nisam sušila. Još jedna zabluda, ako ih je neka životinja zagrizla, ne znači ni da su otrovne niti da su jestive. Mokre gljive (one tamne, iz kojih se cijedi voda) nisu dobre. Kod panja šljive rastu šljivare, izuzetno ukusne i moguće ih je pripremiti na više načina, kao i kod bora, gdje rastu turčini (slični šampinjonima) koji se mogu jesti i sirovi. Probala, ali više ih volim ukiseliti ili kombinirati s nečim drugim. Puze moraju biti svijetle i ljigave na dodir, tada su mlade i, bez obzira na slabu kvalitetu kao "šumsko meso", dobre su. Smeđkaste i vlažne = zaboravi. Ovo je sve isprobano i nikad nije bilo trovanja. Ako niste sigurni, odvajajte posebno poznate gljive od nepoznatih kod branja, Lakše je poslije pokušati prepoznati. Toliko od mene.
Podjelila: Sanja
